Glagoljica i ćirilica - povijesna hrvatska pisma

Uz latinicu, koja je već više od pola tisućljeća glavno hrvatsko pismo, a posljednjih dvjestotinjak godina jedino službeno i uobičajeno, u srednjem vijeku supostojala su uz nju i dva slavenska pisma: glagoljica i ćirilica.

Prvo je svoju dominaciju izgubilo tek na početku XVI. stoljeća, a drugim se na ograničenom prostoru (npr. u Bosni, Hercegovini, Poljicama) pretežito pisalo sve do XVIII. stoljeća.

Obla i uglasta glagoljica, ćirilica

Hrvatski se jezik, kao narodni (vernacula) i u prepletanju s crkvenoslavenskim, isprva bilježio upravo tim pismima - glagoljicom zacijelo još od IX. st, a ćirilicom tek od nešto kasnije. Do tih određenja došli smo rekonstrukcijom, na temelju pouzdanih povijesnih vrela koji navode da je u to doba na hrvatskom prostoru bio proširen »Metodijev nauk«, iako najstariji spomenici obaju pisama potječu tek iz XI. stoljeća. S druge pak strane, premda su Hrvati primili kršćanstvo zapadnim posredovanjem, i premda su prvi tekstovi njihove kulture bili - latinski, najstariji tekstovi hrvatskog jezika na latinici potječu tek iz sredine XIV. st.

Hrvatska ćirilica (zapadna ćirilica, bosan/č/ica)

Srednjovjekovna hrvatska kultura izrazito je policentrična, prostor politički i crkveno-politički razjedinjen. Zastupljenost pisma i jezika, njihov odnos, funkcionalna razdioba (s obzirom na tekstne tipove), ovisi o naslijeđenoj tradiciji, izloženosti utjecaju susjednih kultura, financijskoj i moralnoj potpori feudalnih i crkvenih vlasti, o vlastitoj ekonomskoj snazi, geografskom položaju (mogućnosti komuniciranja) i sl. Sjeverno od rijeke Krke i njezina utoka u more, kod Skradina, prevladala je glagoljička pismenost, južno pak ćirilička. U panonskoj Hrvatskoj, sjeverno od rijeka Kupe i Save tek su rijetki zasvjedočeni primjeri obaju slavenskih pisama; tradicionalna je literatura isticala kako je to prostor gdje je najranije potisnuta hrvatska slavenska pismenost, a u posljednje vrijeme sve se češće ističu indikacije da se i ondje pisalo glagoljicom nešto duže.

Hrvojev misal (1404)

Karakterističnoj tropismenosti treba pridružiti i - trojezičnost. U srednjem su vijeku Hrvati pisali, osim svojim jezikom (»oknjiževljenim« u različitim smjerovima), dvama jezicima koji su obilježili evropsko srednjovjekovlje, njegova oba pola - zapadni i istočni: latinskim i staroslavenskim jezikom (hrvatskoga tipa). S prvim su se već susreli naseljujući ove prostore, dok su se s drugim upoznali tek nešto kasnije - u IX. st. Prvi nisu mogli razumjeti, dok im je drugi (u to vrijeme zapravo praslavenski s dijalektalnim bugarsko-makedonskim osobinama) bio gotovo posve razumljiv. I staroslavenski (crkvenoslavenski) jezik i glagoljica i ćirilica naslijeđa su bizantske kulture. Latinski jezik i pismo, nesumnjivo, zapadne. Bipolarnost, karakteristična za prva stoljeća s vremenoj je nestajala, pogotovu na liturgijskom planu (prilagođivanje zapadnoj liturgiji osobito se snažno provodilo u XII. i XIII. st); književnost koju je isprva više obilježavalo naslanjanje na istočne izvore sve se više obogaćuje prevođenjem zapadnih tekstova; u glagoljičkim se tekstovima zamjećuju utjecaji latinske ortografije; sve se češće ističe kako su i staroslavenski jezik i glagoljica pismo Svetog Jeronima, da bi se iskazala lojalnost Zapadnoj crkvi itd. S vremenom je svijest o toj kulturnoj dvojnosti u samoj hrvatskoj kulturi, na periferiji »obiju Europa«, opadala, ali je Rimskoj kuriji postajala zanimljivom baš u tom smislu, kao sredstvo približavanja nesjedinjenom Istoku. Odatle i neke papinske povlastice hrvatskim glagoljašima, kao i nastojanje da se od XVII. do XIX. st. glagoljičkim knjigama i rusificiranim jezikom pokažu »otvorena vrata« pravoslavnim Slavenima.

Glagoljica

Prvotisak misala (1483)

Ovo autorsko slavensko pismo, koje je Konstantin Filozof sastavio uoči Moravske misije, polaska među Slavene 863. g, i koje se do kraja IX. st. i kasnije proširilo među većinom slavenskih naroda, upravo je najviše obilježilo hrvatsku kulturu. Nakon kraja XII. st. jedino se na dijelu hrvatskoga prostora – Istri, Kvarneru, zadarskom kraju i Lici ovo pismo zadržalo, – štoviše – vrlo bogato koristilo, sve do kraja XIX. st. Isprva se njome pisao, upravo kao i latinicom latinski, samo staroslavenski (u hrvatskoj redakcijskoj inačici) – kao ugledni jezik knjige, i to za sve kulturne potrebe, no od XIII-XIV. stoljeća pišu se njome i tekstovi čistog narodnog jezika (ponajviše čakavskoga).

Vinodolski zakonik (1288, kurzivni prijepis iz XVI. st.)

Glagoljicom su pisani i liturgijski tekstovi i srednjovjekovna književnost i tekstovi pravnoga (administrativnoga) karaktera te osobna korespondencija. Tek početkom XVI. stoljeća latiničko će pismo zadominirati u svim navedenim funkcijama, i otada pa sve do kraja XIX. st. krug će se njezine uporabe postupno sužavati. U XIV. st. nakratko će je Česi »posuditi« od Hrvata i formirati u Pragu tzv. emauski krug. Kasnijih će se stoljeća glagoljica će se u Evropi poznavati ponajviše upravo preko hrvatskih tekstova. Odatle i pokušaji nekih istraživača da i njezin nastanak vezuje za Hrvate i hrvatski prostor. Tek od početka XIX. st. postaje jasno da se hrvatska »uglata« glagoljica razvila iz starije, »oble« inačice koja je ponajviše sačuvana u tekstovima bugarsko-makedonske provenijencije. I najstariji hrvatski glagoljički tekstovi, pa i najpoznatija Bašćanska ploča, pisani su takvom oblom glagoljicom, doduše već sa zamjetljivim posebnostima.

Poljički statut (1444)

U paleografiji susretan oblik »hrvatska glagoljica« odnosi se uglavnom na poseban tip glagoljičkog pisma koji se na hrvatskom sjeverozapadu (Kvarneru i zadarskom kraju) oblikovao sredinom XIII. st. uslijed nagle i velike produkcije, u posebno pogodnim uvjetima za razvoj glagoljske pismenosti. Izduživanje slova, pravokutni oblici slovnih »oka«, koordiniranje unutar retka, brojna uporaba ligatura itd. izdvojili su ovaj pismovni tip kao poseban, a prema sličnostima s nekim ćiriličkim paleografskim osobinama, često se naziva i »ustavnom glagoljicom«. Naime, posrijedi je svečano pismo, uspravnih, odvojenih slova, gdje su doduše očigledne brojne minuskulne osobine, najpogodnije upravo za liturgijske kodekse.

Nauk krstjanski fra Matije Divkovića (1611)

Prva hrvatska tiskana knjiga, Misal iz 1483, kao i još nekoliko inkunabula, otisnuta je upravo tim glagoljičkim tipom. U XIV. stoljeću formira se i brzopisna, kurzivna glagoljica, kojom se pišu brojne listine, matične knjige, zakonici i korespondencija. Najstariji hrvatski pravni tekst, i jedan od najstarijih slavenskih uopće, Vinodolski zakonik iz 1288. sačuvan je u mlađem prijepisu kurzivnom glagoljicom.

Posljednji kodeks pisan ustavnom glagoljicom, kao izrazom kontinuirane tradicije, otisnut je 1893. u Rimu (Misal, u pripravi D. A. Parčića). Kurzivnom se glagoljicom katkad pisalo i na otoku Krku sve do potkraj XX. st.

Hrvatska ćirilica (bosančica, poljičica)

Šibenska molitva (sredina XIV. st.)

Ćirilicom su Hrvati pisali najkasnije od XI. st. i to na razmjerno širokom prostoru. Najstarija zasvjedočena ćirilička slova nalaze se na glagoljičkom tzv. Supetarskom ulomku(iz središta Istre) iz XII. st, a ima ih nekoliko i na Bašćanskoj ploči koja je na prijelazu XI. u XII. st. napisana, a sredinom XIX. st. i pronađena na otoku Krku. Na istočnom polu hrvatskoga glagoljaštva, južno od rijeke Krke, ovo je pismo nakon XII. stoleća posve potisnulo glagoljicu i nastavilo se razvijati – kao glavno pismo – uz jaku konkurenciju s latiničkim pismom u priobalju, i to od sredine XIV. st. Do XIX. st. latinica će potisnuti i hrvatsku ćirilicu na svim područjima gdje se njome mnogo pisalo: u Bosni, Hercegovini, Poljicama i zaleđu Splita (povremeno još i šire u Dalmaciji), dalmatinskim otocima (ponajviše Braču), u Dubrovniku i njegovoj okolici.

Red i zakon (1345)

Na Humačkoj ploči, kamenom spomeniku iz Hercegovine napisanom vjerojatno u XII. st., među ćiriličkim slovima lako se da prepoznati i nekoliko glagoljičkih slova. Na otoku Braču napisana je znamenita Povaljska listina (1250), a u Poljicama veliki Poljički statut (1444). U Dubrovniku je sve do u XVI. st. djelovala slavenska kancelarija, gdje su se dokumenti pisani hrvatskim jezikom pisali – ćirilicom. Hrvatski će latinički tekstovi ondje prevladati tek s renesansom i humanizmom. U Bosni i Hercegovini pak franjevci pišu ćirilicom gotovo do XIX. st. (npr. Matija Divković u XVI/XVII. st, Stipan Margitić – XVIII. st). Prva je hrvatska ćirilička knjiga dubrovačke provenijencije (Oficij s molitvama Bogorodici), a otisnuta je u Veneciji 1512.

Svi ti regionalni tipovi ćirilice imaju poprilično zajedničkih paleografskih osobina koje ih dijele od ćirilica istočnog dijela balkanskoga polutoka. Isprva se te osobine tiču samo kurzivnog pisma, ali vrlo brzo kurzivne osobine prodiru i u ustavno, svečano pismo. Stoga, između ostaloga, u terminološkom neredu, pronalazimo i opće nazive za taj tip ćiriličkog pisma: zapadna ćirilica, hrvatska ćirilica, bosančica (bosanica).

Извор: www.hrvatskiplus.org